1

SVETA ČETRDESETNICA - VELIKI POST U ISTOČNOJ KRŠĆANSKOJ TRADICIJI Sveta četrdesetnica ili Veliki post jest zajedno s Pashom / Uskrsom najistaknutije, središnje vrijeme crkvene liturgijske godine u svim kršćanskim obredima, a osobito istočnima. Shodno tome, i uskršnji post ili veliki post, zauzima središnje mjesto u životu Crkve a onda i svakoga njezina člana. U istočnim kršćanskim tradicijama ili obredima, a to su obredi sirijski, istočni i zapadni, zatim koptski i etiopski, armenski i bizantski - nikada Pasha nije zasjenjena nijednim drugim blagdanom ili vremenom i uvijek zauzima središnje mjesto. I to je izvorna kršćanska starina, jer kako kaže apostol Pavao, ako Krist nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša. Sve dakle s događajem Uskrsnuća dobiva ili gubi svoj smisao. Jasno je stoga zašto će i Veliki post odnosno četrdesetnica koja prethodi Uskrsu imati istaknuto mjesto. Uskrsu dakle prethodi razdoblje od četrdeset dana posebne asketske priprave. Pa otuda četrdesetnica, latinski quaresima (hrv. korizma), grčki tessaracoste. Naziva se i Veliki post ili Časni post, čime je naglašena njegova veličina i važnost pred drugim postovima u godini: a to su Božićni post (40 dana prije Božića), Apostolski (pred blagdan sv. Petra i Pavla), Gospojinski (pred Veliku Gospdu) i drugi jednodnevni manji postovi (Uzvišenje časnoga Križa i Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja). U bizantskom i svim istočnim obredima, svaka srijeda i petak u godini jesu posni dani (izuzev oni u svjetlom tjednu -uskrsnom- ili ako padne u taj dan neki veliki blagdan kada se post „razjrješuje“. Kada bi se napravio izračun dana, ispalo bi idealno otpilike oko 170 dana posta ili nemrsa, ili ako ćemo ih nazvati danima asptinencije u godini, što je gotovo polovica godine. Otkuda takav naglasak na post, nemrs i apstinenciju u istočnom kršćanstvu? Moramo imati na umu da su istočni obredi sačuvali staru, izvornu praksu Crkve, zaključke i kanone velikih ekumenskih sabora prvog kršćanskog tisućljeća, dakle predaju svetih otaca, te nisu ublažavali ili mijenjali kanonsku disciplinu Crkve kroz vremena, bez obzira na sekularizaciju. Za razliku od zapadne Crkve, koja je češće to mijenjala i prilagođavala, osobito asketsku praksu, pa i u kanonaskom pravu drastično ublažila post u zadnjih pola stoljeća.

2

Važno je znati da je u istočnom kršćanstvu ostao uvijek ideal svakoga vjernika i svake zajednice upravo monaštvo i manastir ili samostan. Pa i u bogoslužju. Ali u praksi su istočni obredi vrlo fleksibilni pa je dopušteno da svatko od toga ideala napravi onoliko koliko i kako može. Ideal i uzor jest, i uvijek mora biti, sam Gospod Isus Krist i sve što se čini mora se činiti u ljubavi i slobodi savjesti. On je postio 40 dana prije Pashe, tako je posvetio post, dao nam je primjer i poučio nas. Koji to kršćanin može reći: meni to ne treba?! Zar sam bolji od Krista i svetih?! U istočnom kršćanstvu ne postoji pravni ili legalistički pogled ni na post. Stvar je postavljena kao ideal, ali je u praksi ostavljena na savjest i slobodu svakoga vjernika. Naime, dok po zapadnom crkvenom pravu, vjernik koji ne izvrši zapovijedani post, onako kako ga je Crkva propisala, počinja grijeh, kojega onda mora ispovijediti, u istočnim crkvenim kanonima i propisima ne postoji takvo shvaćanje stvari. Svatko od maksimuma bira svoj intenzitet askeze prema stanju svoje duše i duhovnoj razini na kojoj se nalazi, onoliko koliko može i želi. Da bismo razumijeli smisao i središnji značaj posta i napose Velikoga posta, i kršćanske askeze u našem bizantskom obredu, i različite naglaske istočne i zapadne teologije, a onda i prakse, moramo znati kako sveti oci, a onda i teologija kršćanskoga Istoka, shvaćaju čovjeka i spasenje. Moramo dakle zaviriti malo u antropološki i soteriološki ili spasenjski aspekt. Na taj način ćemo lakše razumijeti smisao askeze i posta uopće, u ovom svijetu i vremenu u kojem caruje zapravo ideal hedonizma i u kojem su post i askeza postali nešto nenormalno ili anakrono. Naime, „normalo“ je što više i što slađe i što ugodnije i što brže i što lakše i što jeftinije, i to baš u svemu - od hrane do krajnjih užitaka. U takvom svijetu mi kršćani smo manjina, plivamo potpuno protiv struje današnjeg „main stream-a“. Međutim, ovo nije marginalna stvar. Stvar se tiče egzistencijalnog pa i esencijalnog pitanja biti ili ne biti. Ili smo mi promašili ili je ovaj hedonistički duh svijeta promašen. I ne radi se ovdje o govoru o nekoj filozofiji koja je za akademike, intelektualce ili o nečemo što nema veze s našim svakodnevnim i osobnim malim životoma. Dapače, ovdje je govor upravo o onome što leži duboko i vrlo intimno u svima nama, o pitanjima - tko sam ja, koji smisao ima moj život, kako ga živjeti, o patnji i mučnini egzistencije, i to naše, svagdanje, moje i tvoje, a ne nečije druge.

3

Stanje čovjeka vrlo slikovito opisuju stihiri Večernje Siropusne nedjelje (zadnje nedjelje prije samog početka Velikog posta), koja nam sada dolazi: Stvoritelj moj i Gospod uzeo je prah zemaljski i oživio me dahom životnim. Dao mi je čast da budem gospodar svega vidljivoga na zemlji te me učinio dionikom anđela. Ali lukavi se poslužio likom zmije, obmanuo me jelom i odvojio od slave Božje, i tako me predao smrti i zemaljskim dubinama. Milosrdni Vladaru, iznovu me pozovi k sebi. Sjedi Adam nasuprot raja oplakujući svoju golotinju: Jao meni zavedenomu i okradenomu, lišenom slave... Jao meni što sam po svom razumu postao gol i siromašan. O raju, više ne osjećam tvoje naslade... Jedinu zapovjed Gospodnju nisam mogao održati i radi nje sam sva blaga izgubio....Zato mi kaže Spasitelj: Ne želim propasti svojega stvorenja, već hoću da se svi spase i dođu do spoznanja istine...“ (Sirpusna nedjelja, Večernja) Dakle, prema shvaćanju svetih otaca na Istoku, čovjek - stvoren na sliku i priliku Božju (dakle u harmoniji, sličan anđelima) poigrao se svojom od Boga danom slobodom, zaigrao na kartu sebičnosti, bio zaveden zlom, otpao od Boga, prekršio Božji zakon i izgubio prvotno dostojanstvo, ali i prvotni sklad. Postao je plijenom vlastite nezasitnosti, te sada živi u neskladu, neredu i sa Stvoriteljem, i s prirodom i sa sobom. Grčki oci govore da je iz kozmosa - dakle reda, upao u kaos - nered. Čovjek je tako postao uzročnikom i generatorom vlastite nesreće. Smrtan, podložan bolesti i truleži, rob strasti, pomućena razuma, sluga vlastite megalomanije... Tko od nas to svakoga dana svojega života ne proživljava na sebi i ne osjeća u sebi? Nema dana da čovjek taj egzistencijalni kaos, tu mučninu postojanja ne okusi. „Nema čovjeka da živi a da ne griješi“ kaže molitva Panihide molitve za preminule u bizantskom obredu. Apostol Pavao je tu istinu našega postojanja vrlo jasno izrekao u poslanici Rimljanima: Nalazim u sebi neki čudni zakon, kad želim činiti dobro ne mogu, ne mogu, činim zlo. Dakle rastrgani smo u samoj biti svoje naravi i egzistencije između onga što bismo htjeli, onoga što osjećamo kao dobro i onoga što činimo, kako živimo, čemu robujemo. I mi to prognaništvo iz raja, pad iz kozmosa u kaos, baš kao i Adam svakoga dana živimo. I mi, poput Adama, itekako osjećamo u sebi zov one prvotne slike na koju smo stvoreni. Ona nas zove negdje u dubini srca i duše. Svi znamo što znači osjećaj dobra, čiste savjesti, ona ljepota kad smo u miru i sa sobom i s bližnjima i s Bogom i s

4

prirodom. Ali isto tako svi znamo da jedva da u tome možemo jedan dan ustrajati i da smo svakoga dana plijen zla, nereda, nemira, grijeha u bilo kom obliku ili intenzitetu. Pitajmo starije pa će nam reći: tako je vazda i bilo, nikada nije bilo ni mira, ni općeg dobra, ni zadovoljstva do kraja... Jadan sam ti ja čovjek, kaže apostol. A evo u stihirima je to personificirano u praocu Adamu koji plače nad izgubljenim rajem, kako smo čuli u stihirima Siropusne nejdelje. Dakle, to je naša dijagnoza. Postali smo plijen sotone izvana i našeg nereda, kaosa iznutra. I to je dijagnoza ne samo paloga čovjeka, nego i cijeloga čovječanstva. Pogledajmo oko sebe, pogledajmo vijesti svakoga dana i što drugo vidimo iza i ispod tolikih nesreća, zla, ubijanja, rata, korupcije, nemira, nego palu ljudsku narav, divljanje ljudske sebičnosti i nezasitnosti, kaosa koji je ustupio mjesto kozmosu, dotle da se kao civilizacija proždiremo do istrebljenja. I to nije posebitost našeg vremena. Pa kada to nije bilo nereda, rata, nesklada, zla, nemira, grijeha? Nikada. Ali u tom kaosu opet stoji zov kozmosa, stojimo pred izborom, kao što je i Adam stajao: pred nama stoji Bogočovjek Isus Krist, koji kao Čovjekoljubac nudi izlaz, kao novi Adam nudi istinu i oslobođenje iz tog začaranog kruga. Međutim, stoji tu opet i onaj lukavi, lažac, zavodnik koji nudi brza i jeftina rješenja izlaza, kao što je nudio Adamu u raju: bit ćete kao Bog, pa se nudi bijeg u hedonizam, uživanje, samoobmanu, slavoljublje, častohljeplje. I ta je slika - uzeti i uživati, ubrati plod i jesti ili ne jesti, suzdržati se, postiti - poslužila svetim ocima da objasne smisao posta i akseze. Zlo je zamamno i agresivno.Vrlo upčatljivo ga je prikazao Mel Gibson u liku stone u filmu „Pasija“. Uberimo pokajanje duše kao prvine ploda bogomdanog nam posta... tako počinje sjedalan na Jutrenjoj ponedjeljka, prvog dana Velikog posta. Dakle, javlja se slika ploda, slika jedenja sa stabla, odnosa prema jedenju i hrani općenito. Toj slici Adama koji nije postio kada je trebao, već prijevarom uzeo plod te izgubio svoju bogolikost i ispao iz raja, suprotstavlja se slika Mojsija koji je postio i postao bogovidcem, uspeo se na goru u Božju nazočnost. I slika Krista u pustinji koji odbija napasti. Stihir Jutrenje Siropusne nedjelje kaže:

5

Adam je prognan iz raja jer je jeo zabranjeno voće, a Mojsije je postao gledateljem Boga jer je postom očistio dušu svoju. Zato, tko želi u raju živjeti, neka se odreče štetnoga jela i loših nagnuća. Ako želimo Boga vidjeti, započnimo poput Mojsija četrdesetodnevni post. Ustrajnom molitvom i revnim molbama umirimo napasti duše, te odbacimo tjelesne naslade. Tada ćemo se lako uzdići u visinu gdje anđeoski zborovi neprestano pjesmama slave nerazdjeljivu Trojicu, gledajući neizrecivu ljepotu Vladara... I sada dolazimo do biti askeze, odricanja i posta. U istočnoj teologiji, osobito u bizantskom obredu, post i askeza (isposništvo ili podvig) jesu neophodno sredstvo, lijek ili terapija za našu dijagnozu, za našu grijehom ranjenu narav. U zapadnoj je teologiji stvar postavljena drugačije, više legalistički - pa je post jedna vrsta naknade za naše grijehe, ispaštanje po pravdi, čime se na neki način iskupljujemo, plaćamo za svoj grijeh. Toga u istočnoj teologiji nema. Post se na istoku shvaća kao sredstvo kojim se liječimo od naše sebične naravi, od loših navika, od svog egoizma, a to je jednostavno neophodno, bitno i nezamjenjivo ako želimo vratiti sebi sliku bogolikosti, ako se želimo postupno preobražavati u Kristovu sliku. Jelici vo Hrista krestitesja, vo Hrista oblekostesja... pjevamo na velike blagdane. Vi koji se u Krista krstiste, Krista odjenuste... To znači da je nama kao krštenima zadatak i trajno rješenje naše pale naravi odjenuti se u Krista, preobražavati se u njega, postajati opet bogoliki, opet se uspeti u raj... A to jednostavno nije moguće ako se ne liječimo od svih nuspojava naše pale naravi: to je prvenstveno sebičnost - majka svega grijeha - koja se izražava u nesposobnosti da vladamo sobom. Dakle, post i općenito suzdržavanje jesu u središtu kršćanske askeze. To je prvotni izraz i stav i vježba koju svaki koji se u Krista obukao mora proći i živjeti. Ne može se postati bogolikim i probražavati se čovjek koji, ma koliko da je društveno angažiran za opće dobro, koji ne vlada sobom, koji robuje upravom onom kaosu, neredu koji je plod prvoga grijeha i pale ljudske naravi. Isus nije nimao potrebe postiti ali zašto je onda otišao 40 dana u pustinju? Budući je bio i čovjek, pokazao je što ljudskoj naravi treba. U pustinji su Izraelci prolazili kušnju. U pustinji je Isus prolazio kušnju gladi, vlastolhublja i častohleplja. Monasi i veliki sveci su svi odlazili u pustinju. Pustinja je naše čistilište, kušnja, vježbalište, liječilište. Sv. Četrdesetnica je naša pustinja. A Pasha, Uskrs, Izlazak, Prijelaz preko Crvenoga mora je naša oaza. To je

6

naš uspon na goru Tabor do preobraženja. To je slika i života ali cijele povijesti ljudskoga roda.

našega

Ne treba puno teologije i filozofije za to objasniti. Svi dobro znamo da od neumjerenosti, od grižnje savjesti, od otežalosti zbog neumjerena jela i pića, megalomanskog kupovanja, konzumizma i zabave dolazi uglavnom osjećaj ispraznosti, tuge, nemira. Zar to treba uopće danas više dokazivati? Pogledajmo sebe i svijet oko sebe. Živimo u civilizacija obilja i neograničene slobode, ali koja istovremeno pati od kroničnoga besmisla, nezadovoljstva, nemira, u kojoj su potrebne psihijatrijske ambulante, okultizam, opijenost glazbom, tehnike opuštanja, bijeg u senzacije da bi se olakšala nepodnošljivost egzistencije. Nije li nam sve to skupa dovoljno kao crveno svjetlo i lampica u glavi da shvatimo bit, smisao i spasonosnu poruku svetih otaca koji uporno pozivaju na post, na odricanje, na suzdržavanje. Njihova poruka je jasna: mi sami sebi najveći neprijatelji. Zlo je u nama posijano, ono nas muči i ne da nam mira. Jedna molitva u našem časoslovu, kod večernjih molitava na son grjaduščim kaže: Isuse, dobri pastiru ovaca svojih, ne predaj me nasrtajima Zmijinim i ne prepusti me vlasti Zloga, jer i sam u sebi nosim sjeme truleži (Molitva druga sv. Antioha). U tu borbu dobra i zla svi smo uključeni svojim životoma. U sebi i oko sebe. I tu smo ili na strani Zloga ili na strani Krista. Dakle, i u sebi nosimo sjeme truleži, zla, smrti, i još k tome izvana smo na zlo izazvani Zlim, zmijom. I doista zar sve zlo ipak ne kreće uvijek od nas samih? Pogledajmo povijest Crkve. Zlo se uglavnom dogodilo od nas samih, od loših i lažnih kršćana, od nedostataka vjere i ljubavi, od korupcije. A tako i društvu. A tako i u mom i tvom osobnom životu. Sveti oci nas uče da mi zapravo nismo do kraja slobodni, jer robujemo zlu u nama i oko nas uslijed naše pale naravi. I zato askeza, post i duhovni napor jesu naše oruđe u postizavanju kakve-takve ravnoteže. Samo čovjek koji je kadar sebi reći „ne“ može uistinu reći da je slobodan čovjek. A samo slobodan čovjek može Bogu reći „da“. Samo slobodan čovjek je doista bogosličan. I ta izgubljena naša sloboda je cilj posta i askeze. Samo čovjek koji se odljepljuje od ove zemlje, oslobađa od navezanosti na ovozemaljštinu, koji se odupire teroru tijela i ovoga svijeta - može uistinu biti slobodan. A sloboda je uvjet za biti sretan i ispunjen. Dakle, traži se čovjek harmonije, kozmosa, a ne kaosa i nereda. To izvrsno ocrtava stihir Jutrenje petka prvoga tjedna posta:

7

Primimo navještaj posta s radošću! Da je naš praotac Adam držao post mi ne bismo bili lišeni raja. Voće koje nas je usmrtilo bijaše lijepo za oko i ukusno za hranu i stoga se ne dajmo zavarati očima jer kada se pojede postaje bezvrjedno. Bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo. Znamenujmo se krvlju Onoga koji je za nas dragovojno odveden u smrt da nas zatornik ne dohvati. Tako ćemo imati udjelu u svetoj Kristovoj Pashi koja je za spasenje duša naših. Ovaj stihir jasno kaže istinu o nama, rekli bi teolozi ocrtava kršćansku antropologiju: Adam sagriješi i mi smo dionici njegova grijeha. Zlo je privlačno za oko i ukusno za osjetila, ali nas sve to vara, jer kad se konzumira postaje bezvrijedno. Zar nije tako? Koliko smo se puta prevarili u životu? I umjesto sreće i mira i zadovoljstva nadošla je žalost, i grižnja savjesti i ispraznost... Kaže: bježimo od neumjerenosti da ne budemo nadvladani strastima kad se nasitimo. Dakle, post je disciplina ovladavanja sobom koja nam je itekako potrebna jer smo skloni biti zavarani, kad se nasitimo biti ovladani strastima. Koliko jada, smrti, tuge i grijeha samo zbog alkoholizma, droge, nezasitnih poriva za vlašću, za imanjem... U bizantskom obredu, Veliki post ili Sveta Četrdesetnica uopće nije žalobno i turobno vrijeme. I to je posve razumljivo na temelju ovoga što je prije rečeno. Tekstovi „Posnog trioda“ (liturgijski himni za vrijeme Četrdesetnice) vrve od izraza radosti i nazivaju post vremenom sreće, radosti, duhovnog proljeća... I premda se stalno poziva na suze pokajanja, na žalost zbog grijeha, to se čini imajući pred očima neprestano samo jedan cilj: a to je radost slobode, oslobođenje od robovanja paloj, nižoj naravi. Kao bolesnik koji se raduje ozdravljenju. Stalno je pred očima Pasha, Uskrs, izlazak iz ropstva i prijelaz u slobodu. Čak se metaforički koristi i priroda pa se govori kako prolazi zima i mrtvilo prirode i dolazi proljeće, svjetlost, sunce koje je uskrsli Krist. Zato na istoku u svetoj Četrdesetnici i nema one uobičajene turobnosti i žalosti kao u tradiciji zapadne korizme. Naime svaka velikoposna nedjelja je i dalje proslava uskrsnuća, nedjeljom se uopće ne mijenja red ili ton bogoslužja. I to je duboko ukorijenjeno u istočnoj teologiji. Dok je zapadna teologija, počevši od blaženoga Augustina, krenula putem shvaćanja da je čovjek posve pao, posve izgubio posvetnu milost, dotle u istočnoj teologiji prevladava shvaćanje da čovjek nije posve izgubio bogolikost i da je čovjekov život zapravo proces preobraženja, ponovnog zadobivanja one slike Božje na koju je stvoren. I zato je u bizantskom obredu Preobraženje Gospodnje (6. kolovoza) veliki blagdan, a u zapadnom je obredu gotovo u praksi

8

nestao. Dakle, post je na kršćanskom istoku vrijeme radosti. A kako i ne bi bio, jer to je vrijeme liječenja, vrijeme povratka Ocu, vrijeme kada možemo rješavati sve nedaće i jad naše egzistencije i pale naravi i početi ozdravljati. Evo kako o tome govore pjesme velikoposnog trioda: U ovaj prelijepi dan posta udijeli mi oblake suza, Kriste, da oplačem i isperem blato požude za nasladama i pojavim se pred tobom u čistoći, kada ti, o Gospode, siđeš s neba suditi sve ljude, kao jedini Sudac Pravedni! (Pon I. 3. sjedalan, gl. 2.) Radosno započnimo presveto vrijeme posta. Zablistajmo svjetlim zrakama svetih zapovijedi Krista, Boga našega: sjajem ljubavi i blještavilom molitve, snagom prave hrabrosti i čistoćom svetosti! Odjeveni tako haljinom svjetla, pohitimo prema svetom Uskrsnuću trećega dana koje svijet obasjava slavom vječnoga života! (pon 5., 2. sjedalan, gl. 3.) Ovo je najljepše vrijeme godine! Osvanuo je preslavni dan posta i odricanja. Pohitimo se, braćo, očistiti kako bismo se pojavili čisti pred Stvorcem svojim te imali udjela u njegovoj ljepoti, po molitvama one koja ga je rodila, jedine čiste Bogomajke! U velikoposnim molitvama bizantskog obreda, postoji jedna izvanredno izbalansirana i objektivna mjera koja nas čuva od subjektivizma, od pretjerivanja, bilo u neumjerenoj samokritičnosti i samooptuživanju, bilo od lagodnog laksizma i onog stava: pa nema veze, nisam ja loš, nemam se što mučiti ili trapiti. Daje se vrlo jasna i realna slika paloga čovjeka, ali se stalno poziva na činjenicu da je Bog taj koji nas je po jedinorođenom svom Sinu Isusu Kristu otkupio i spasio i dao nam opet mogućnost povratka u prvotno stanje. To lijepo izražava stihir na Večernjoj Utorka 3. tjedna posta: Premda sam zemaljsko stvorenje usuđujem se nazvati Ocem, tebe Stvoritelja. Imam udjela u tvom obličju premda sam iznevjerio svoje sinovstvo živeći grešno i zaboravno rasipajući bogatstvo tvojih darova. I da me ne odbaciš, poslao si svoga Jedinorođenoga Sina da poradi mene na križu tijelom smrt okusi. Ne odbaci me sada već me pomiluj i k sebi privedi, Čovjekoljupče. Sva kršćanska antropolgija, soteriologija, ako hoćemo i teologija je izrečena u ovom stihiru: otpali smo od Oca, ipak u njegovim očima ostajemo njegovi sinovi, i iz ljubavi nam šalje sina, koji je

9

čovjekoljubac i koji je radi nas i umjesto nas smrt okusio. Što da na to čovjek kaže, kako da na to čovjek reagira i odgovori, nego da iskreno i ponizno vapije: Pomiluj me!? I: privedi me k sebi. U svim istočnim obredima najčešća je molitva zapravo samo zaziv: Gospodi, pomiluj! Post ima dva vida ili nasličja. Sveti oci govore o tjelesnom i duhovnom postu koji su neodvojivi i koji jedan bez drugoga nemaju smisla i ne funkcioniraju. Tjelesni post je Crkva propisala u kanonima, i to kako rekosmo kao ideal, kao sliku i okvir, unutar kojega trebamo naći svoju mjeru. Pitamo se: Zašto na prvom mjestu post od mesa, masnih i mliječnih jela? Suzdržavanje od mesa i svega što je životinjskoga podrijetla (mliječnih proizvoda i jaja) ima biblijski korjen. Naime, u Knjizi Postanka čitamo da je Bog stvorio bilje i rekao da to bude za hranu čovjeku. A tek onda životinje. I sveti oci su na neki način uvijek gledali u životinjskoj hrani nekakvu vezu s palom naravi, s nižom prirodom, nekakav uzrok agresivnosti i otežalosti za ljudsko tijelo, i vezu s propadljivošću. Zato se kod istočnih monaha nikada ne jede meso. Zbog ljudske slabosti, Crkva je dozvolila da se jede hrana životnjskoga podrijetla i nije nikada donijela neki kanon koji bi to proglasio grijehom ili lošim po sebi, ali evo, zakonom posta itekako naglašava ovu misao o prvotnoj namisli da životnjska hrana nije prvotno namijenjena za čovjeka. I zato u istočnim obredima u svim godišnjim postovima, te srijedom i petkom, meso se ne jede. To je trajni podsjetnik, kao nekakva mjera opreza i odmaka od konzumiranja životinjskoga radi višeg, duhovnog cilja. Zanimljivo kako se u 20. st. upravo na temelju medicinskih i znanstvenih istraživanja došlo do spoznaje o štetnosti pretjeranoga konzumiranja mesa, o kancerogenosti i drugim posljedicama po ljudski organizam, i kako sve zdrave dijete liječnika redovito upućuju na to da se izbjegava meso. Post je dobar za tijelo i dušu! Post je zdrav. Istočni kršćani su kroz povijest razvili i posebnu kulturu posne kuhinje. Začuđuje koja se sve jela može spraviti od tijesta, povrća, voća i žitarica, koja su hranjiva i dijetna, lagana i dobra za zdravlje. Možda bismo se trebali više njima pozabaviti u ovom vremenu posta. Tjelesni post pomaže onom drugom naličju posta: duhovnom postu. Naime, ako ne ovladamo nižim, tjelesnim porivima (potrebi za hranom) kako ćemo ovladati drugim „višim“ porivima naše pale naravi: a to su agresivnost, sebičnost, srebroljublje, častohleplje, licemjerje? Kako ćemo biti slobodni za ljubav prema Bogu i bližnjemu ako smo sapeti ovim psihološkim ili duševnim

10

demonima? Isus jasno kaže što čovjeka onečišćuje te kao vrhovni zakon proglašava ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Zato tjelesni post neodvojivo prati i post od grijeha uopće: od zlih misli, od sebičnosti, ogovaranja, lijenosti, ispraznosti, prijevara, neiskrenosti, bludnosti... Posti se da bi se oslobodilo za ljubav, sebedarje i dobrotu. I to sveti oci redom vrlo oštro napominju. Nazivaju to duhovnim postom. O tome nam govore i stihiri Troida u Velikom postu. Tako stihiri Večernje ponejdeljka 2. tjedna posta: Obdržavajmo duhovni post! Raskinimo svaku sponu! Bježimo od zamki grijeha! Oprostimo braći dugove da i nama bude oprošteno i tada ćemo moći pjevati: Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, Gospode! Ili na Jutrenji: Ako stavimo svoje ruke na dobra djela, napori posta bit će nam vrijeme obraćenja i put ka vječnom životu jer ništa ne spašava toliko dušu kao davanje onima koji su u potrebi. Milostinja nadahnuta postom, oslobađa od čovjeka od smrti i zato ju uzljubimo jer tome ništa nije ravno: Ono je dostatno za spas duša naših! Sveti Bazilije Veliki kaže: „Ne ograničavaj, međutim vrlinu posta samo na ishranu. Istinski post nije samo odricanje od različite hrane, nego odricanje od strasti i grijeha: da nikome ne učiniš nepravdu, da oprostis bližnjemu svome uvrede koje ti je nanio, zlo koje ti je učinio, dug koji ti je dužan. Inače, ne jedeš meso, ali jedeš samoga brata svoga. Sveti Ivan Zlatousti je još oštriji i konkretniji, pa kaže: „Post je promjena čitavoga našega života, jer prava žrtva (smisao) posta nije suzdržavanje od mesa nego suzdržavanje od grijeha. Dakle, svatko tko ograničava post na uzdržavanje od hrane, taj zapravo ismijava i karikira post. Ako postiš, pokaži mi to na djelima. Kojim djelima? Ako vidiš nekoga siromašnoga, iskaži mu milosrđe. Vidiš li neprijatelja, izmiri se s njime. Vidiš li prijatelja koji je postao uspješan, ne budi zavistan i ljubomoran. Vidiš li lijepu ženu, ne obaziraj se. Dakle, ne trebaju samo usta postiti, već i oči i noge i ruke i svi djelovi tijela također. Neka ruke poste, ostajući čiste od krađe i pohlepe. Nega noge poste, izbjegavajući puteve koji vode ka grijehu. Neka oči poste tako što neće pogled zaustavljati na tuđoj ljepoti i zamamnosti. Ne jedeš meso, zar ne? Ne bi trebao također ni proždirati zlo svojim očima. Neka ti i uši poste. Post slušanja sastoji se u tome da ne prihvaćaš lošega govora o drugima. Neka

11

poste i usta od ružna i neprilična govora, jer opet velim, koja je korist ako s jedne strane izbjegavam piletinu i ribu, a s druge strane proždirem i meljem zubima i gutam svoga bližnjega? Onaj tko osuđuje i bogohuli isto čini kao da se najeo mesa brata svoga...“ Zato uz post ide i sveta Tajna ispovijedi ili pomirenja u kojoj se duša čisti. Premda je post u bizantskom obredu kanonski propisan i obvezuje sve, te se i očekuje od svih, sveti oci su vrlo realni i prizemljeni s obzirom na mogućnost njegove primjene. Tako sv. Ivan Zlatousti kaže: „Postimo zato da bismo mogli čitavoga sebe predati duhovnom životu i da se distanciramo od svjetovnih stvari. Onaj dakle tko doista ne može bez hrane iz opravdanih razloga, neka udvostruči milostinju, molitvu i s većom revnošću sudjeluje u svetim službama... neka se izmiri sa svim svojim neprijateljima i neka se kloni svakoga zla“. Uz askezu u Velom postu je jednako važno sudjelovanje u sv. bogoslužju Velikoposnoga vremena. Crkva je zajednica. Tko zanemaruje zajedništvo Crkve i bogoslužja, taj opet griješi jer se odvaja od Tijela Kristova, i to najčešće opet iz vlastita komoda što znači sebičnosti. I tako se opet vraća u grijeh zbog kojega i posti. Apostol Pavao kaže tko napušta bogoslužje Crkve, taj ranjava Tijelo Kristovo i griješi protiv njega. U bizantskom obredu Velikoposno vrijeme je toliko važno i istaknuto da se i sam red svagdanjega bogoslužja mijenja u nekim svojim aspektima i uključuje u sebi konkretnu asketsku praksu. Tako, dok nedjelja ostaje uglavnom kao i svaka, dan Uskrsnuća, i nije ni posnog ni pokorničkog karaktera, obični svagdani u tjednu imaju izrazito pokornički karakter. Osobito je to vidljivo u Časoslovu: uobičajeni red Jutrenje, Večernje i Malih časova se mijenja te nije isti kao u otsalim dijelovima godine. Sadrži posebno propisane molitve i tjelesne poklone. Tekstovi svih promjenjivih dijelova liturgije i časoslova uzimaju se iz Velikoposnog trioda (triodion ili tropjesnec). Zove se triod jer kanon na Jutrenji nema uobičajenih devet odn. osam pjesama, već uglavnom tri pjesme - tri ode (pa zato tropjesnec-triodion). Svaki dan ima svoje vlastite tekstove (sjedalne, stihire, tropare, kanone) koji su uglavnom plod pjesništva sv. Teodora Studite i monaha njegova manastira Studiona u Carigradu, gdje je u njegovo vrijeme došlo do osobitog razvoja liturgijskoga pjesništva. Čitav je Triod

12

prožet tesktovima o postu, kajanju, obnovi duše, života. Izvanredno lijepo se isprepliću veliki likovi Staroga Zavjeta s temom posta, gdje se oni pojavljuju kao uzori i kao oni koji nas potiču na obraćenje (Abraham, Josip Egipatski, Mojsije, Ilija...), a najčešće novozavjetne teme su milosrdni Samaritanac, rasipni sin, farizej i carinik, usahla smokva... Nedjeljna Jutrenja ima na Polijeleju dodatak psalma 137. Na rijekama babilonskim..... Taj psalam je nastao kao žalopojka Židova prognanih u Babilonu, te izražava njihovu želju i čežnju za Sionom, Jeruzalemom, domovinom. U kršćanskoj perspektivi mi ga molimo kao psalam čežnje za nebeskom domovinom, priznavajući da smo na ovoj zemlji prognani, „iseljeni od Gospoda“ kako kaže apostol Pavao, te da nam je prava domovina na nebesima. Zato i postimo i provodimo askezu da se odljepimo od ove zemlje, da pred očima stalno imamo onaj trajni grad, nebeski Jeruzalem, prema kojem idemo. Također, na nedjeljnoj Jutrenji u Velikom postu pokorničkom psalmu 50. „Pomiluj me Bože“ pridodaju se posebni tropari: Pokajanija otverzi mi dveri... koji glase: Pokajanja otvori mi dveri, Davaoče života, jer duh moj pretječe zoru molitvom k hramu svetomu tvojemu, hram noseći tjelesni sav oskvrnjen. Kao milostiv, očisti me po svojem dobrostivom milosrđu. U Velikom postu se pojačano čita psaltir. Tako Jutrenja ima tri katizme a ne dvije (dakle dodatnu skupinu psalama) a također i na nekim Malim časovima čita se iz psatira. I drugi dijelovi Biblije se čitaju. Tako Večernja svake večeri donosi po dva starozavjetna čitanja: iz Knjige Postanka (o čovjekovu stvaranju, padau i izlasku), te iz Mudrih izreka. Jedna od najupečatljivih molitveno-asketskih elemenata bogoslužja Velikoga posta u bizantskom obredu jesu metanije (veliki pokloni ili prostracije) i Molitva sv. Efrema Sirijskog (crkvenog oca, pjesnika i đakona sirijske Crkve iz 4. st.). Njegova se kratka ali britka i sadržajna molitva moli na kraju svakoga časa i svake molitve, svakoga svagdana u Velikom postu, čak se i ponavlja dva puta svaki put, a uz svaki zaziv se čini metanija veliki poklon. Kratka je i valjalo bi da ju svaki vjernik znade napamet te ponavlja više puta kroz dan a glasi: Gospode i Vladaru života mojega! Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi. A duh razboritosti, poniznosti, strpljenja i čiste ljubavi udijeli meni, sluzi svome.

13

Da, Gospode i Caru, daj radije gledati na svoje grijehe nego osuđivati brata svojega, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin. Bože, milostiv budi meni grješnomu. Bože, očisti grijehe moje i pomiluj me. Bez broja sagriješih, Gospode, oprosti mi. Valja ovdje nešto napomenuti o ponavljanju. Naime, u sklopu opće sekularizacije, koja se uvukla i u mentalitet kršćana i u praksu Crkve u zadnjim desetljećima, ušla je i ideja kako valja stalno mijenjati sadržaj molitve, uvijek nešto novo, neke nove pjesme izvoditi pa i obrede mijenjati i činiti zanimljivim. Nasuprot toga stava, koji uglavnom prevladava na zapadu, a koji se usput budi rečeno pokazao razornim i za duhovnost i za liturgiju, što je papa Benedikt vrlo jasno izrekao, čvrsto stoji praksa svih istočnih obreda, a to je stalnost obreda i ponavljanje. Naime, izvorni smisao ritusa, obreda, a čovjek jest i homo ritualis - obredno biće, jest upravo ponavljanje. Ono na poseban način dočarava Božju nepromjenjivost i vječnu trajnost. S druge strane ljudski duh, koji je i zbog svoje pale naravi nemiran i lutalački i površan i sklon samozabavi, potreban je ovoga ponavljanja koje ga drži u pokornosti i stalnosti i smirenju. Zato ponavljanja, učenja molitava napamet i stalnost i nepromjenjivost obreda nisu nikakav anakronizam ni tradicionalizam, nego jedno temeljno iskustvo čovječanstva i jedna prokušana pedagoško-psihološka metoda koja ima svoj pozitivan aspekt na razvoj ljudskoga duha i karaktera. Stoga ne upadajmo nikada u napast da nam to postane zamorno ili dosadno jer već je ta napast znak naše pale naravi i nestalnosti duha. Jedna osobitost bizantskoga Velikoga posta jest Liturgija pretposvećenih darova. Radi se o starom obliku bogoslužja, autorstvo kojega neki pripisuju sv. Grguru papi. Radi se zapravo o Večernjoj s pričešću. Ne radi se o redovitoj Večernjoj nego o Večernjoj s posebnim redom i ustrojem, zapravo o staroj carigradskoj katedralnoj Večernjoj koja je eto preživjela u Liturgiji pretposvećenih darova. Takva je bila Večernja carigradske Velike Crkve prije nego što je u bizantskom obredu prevladao jeruzalemski monaški tip časoslova kojega danas imamo. Odlikuje ju pjevanje psalama tj antifona (psalmi s pripjevima kao na poičetku liturgije) i osobito svečani obred prinošenja svjetla i kada, uz svečano pjevanje psalma Gospodi vozvah i ponavljanjem stiha Nek se ispravi molitva moja kao kâd pred tobom, a podizanje ruku mojih kao žrtva večernja. Nakon Večernje proslijeđuje se sa svečanim prenošenje pretposvećenih Tajni tj. euharistije koja je posvećena prije, dan prije ili u nedjelju

14

(zato pret-posvećenih darova) s kojima se vjernici pričešćuju. Ova se služba redovito drži srijedom i petkom, poslije podne ili navečer. To su osobito posni dani kada vjernici i čitav dan poste do pričesti, te uzimaju hranu tek nakon pričesti. Uz nedjeljnu liturgiju, Liturgija pretposvećenih darova s postom u srijedu i petak bio bi nekakav minimum koji se očekuje od vjernika u Velikom postu. Kalendarski, priprava za Veliki post počinje zapravo već mjesec dana prije njegova početka, tj. četiri nedjelje prije, zapravo 5 nedjelja, ako ubrojimo i Nedjelju o Zakeju. Dakle to su Nedjelje: o cariniku i farizeju, o rasipnom sinu, Mesopusna ili Nedjelja posljednjega suda te Siropusna ili Nedjelja oproštenja. Iz njihovih naziva je razvidno koje se evanđelje čita i koja im je tema. Naime, radi se o temama pokajanja, iskrenosti i licemjerju, ispravnoj molitvi i stavu pred Bogom, razmišljanju o posljednjim stvarima i sudu Božjem, o praštanju i načinu posta. Dakle, to su teme koje su bitne za obraćenje srca, a što je cilj i smisao Velikoga posta. Navečer na Siropusnu nedjelju, u predvečerje prvog dana Četrdesetnice, s Večernjom zapravo počinje Veliki post i na toj Večernjoj, koja se i naziva Večernjom praštanja, uobičajeno je da vjernici u zajednici međusobno izvrše čin praštanja, tj. pitaju i daju međusobno oproštenje, kako bi odmah na početku posta izvršili temeljnu Gospodnju zapovijed ljubavi. Dakle, naglasak je na tome da svi asketski čini Velikoga posta nisu sebi svrha već su usmjereni ka ljubavi prema bližnjemu, a ljubav je temelj odnosa čovjeka s Bogom i s bližnjim. Uz redoviti naglasak na Kristovo uskrsnuće, koje slavimo u sve nedjelje u godini, svaka od pet velikoposnih nedjelja ima također i svoju osobitu temu. Prve nedjelje Velikog posta, poznate kao “Nedjelje pravovjerja“ slavi se pobjeda Crkve nad krivovjerjem koje je branilo štovanje svetih ikona (tuv. ikonoklazam ili ikonoborstvo). Te se nedjelje osobito časte ikone, koje se iznose na štovanje ili pronose u ophodima oko crkve ili po mjestima. Poruka je da se trudimo biti ikonom Krista. Druga nedjelja Velikog posta posvećena je sv. Grguru Palami (1296.-1359.), velikom svetogorskom teologu, učitelju molitve i duhovnosti, čiji je nauk o tihovanju i neprestanoj molitvi (tzv. hesihazam) prevladao u bizantskoj Crkvi i izvršio presudni utjecaj na duhovnost bizantskog obreda. Naime, sv. Grgur je učio da se neprestanom molitvom i ponavljanjem Isusova imena (Isusova molitva) s dubokim smirenjem duha koji je usredotočen na Boga može doći

15

do gledanja Božje svjetlosti, tj, do zrenja odsjaja Božje slave, tj. imati iskustvo Boga. Treća nedjelja naziva se i “Križupoklonstvena“ jer se izlaže na štovanje časni Križ, obično na Jutrenji nakon Velikog slavoslovlja, što već najavljuje Muku Kristovu. Četvrta velikoposna nedjelja spominje sv. Ivana Klimaka ili Ljestvičnika, monaha 7. st. sa gore Sinaj, koji je u svom djelu “Ljestvica božanskog uspona“ izložio stupnjeve duhovnog rasta preko stjecanja kršćanskih vrlina. Od "strasti" Ljestvičnik spominje neobuzdani smijeh, neumjerenost u govoru, praznoslovlje, dok su vrline strah Gospodnji, pokajanje, revnost, poslušnost, trpljenje, krotkost, smjernost, strpljenje. Najviša je vrlina ἀγάπη- ljubav prema Bogu i bližnjemu; kroz ljubav se dolazi do krajnjeg cilja – bestrašća (ἀπαθία) – a označava pojam slobode. Peta nedjelja Velikog posta spomen je sv. Marije Egipćanke (344. 421.), koja je zaštitnica isposnika na istoku. Radi se o grešnici, bludnici, koja je doživjela obraćenje prigodom hodočašća u Jeruzalem za blagdan Uzvišenja časnoga križa, te se povukla u egipatsku pustinju gdje je ostatak života provela u isposništvu. Pozanata je kao jedna od velikih časnih majki pustinje i primjer je pokajanja i radikalnog obraćenja života. Svaki od ovih velikih svetačkih likova na svoj način upućuje i potiče na temeljni smisao i cilj Velikoga posta: obraćenje srca i obnovu duha kroz molitvu, askezu, post i milostinju. Izrazito pokornički dan dolazi u četvrtak petog tjedna posta (tzv. Četvrtak Velikog kanona), kada se moli Veliki pokajni kanon sv. Andrije Kretskoga. On je poznati bizantski himnograf, a bio je biskup na Kreti u 8. st. Njegov veliki kanon ima 250 strofa ili tropara. Molitelj kanona prolazi gotovo kroz cijeli Stari Zavjet, od lika do lika, uspoređujući se i nadahnjujući se na primjeru tog lika za svoje spasenje, pokajanje i milosrđe Božje. Kod svakog tropara se čini metanija ili veliki poklon do poda, pa se i ova Jutrenja naziva Jutrenja s poklonima. Ovo je zasigurno najduže i najpokorničkije bogoslužje u Velikom postu i uopće u cijeloj godini. Inače, Veliki kanon sv. Andrije se moli i tijekom čitave Četrdesetnice i to svagdanom, svake večeri na Velikom povečerju, ali razlomljen na dijelove, svakoga dana po jedan dio. No, ovoga četvrtka petog tjedna posta, na Jutrenji se moli cijeli, što uz pjevanje i metanije može trajati i do tri sata. Evo primjera tropara Velikoga pokajnog kanona u kojem se neprestano čini velike poklone i ponavlja pripjev:

16

Pomiluj me, Bože, pomiluj me! Kriste, podari nam suze pokajnice kako bismo mogli započeti naše pokajanje i plač. Pomiluj me, Bože, pomiluj me Bježi, dušo moja, od plamena grijeha! Bježi kao nekad Lot iz Sodome i Gomore! Bježi od ognja svake neuredne težnje. Pomiluj me, Bože, pomiluj me. Priznajem grijeh svoj pred Tobom, Kriste Caru: Sagriješih, sagriješih baš onako kao kad nekoć braća prodaše Josipa, cvijet čistoće i nevinosti. Pomiluj me, Bože, pomiluj me Bezakonje za bezakonjem počinjah kao što je nekoć David dodao ubojstvo na preljub, ali se dvostruko pokajao. A ti si, dušo moja, još teže sagriješila, pred Bogom se ne pokajavši. I tako se gotovo svi starozavjetni likovi redom spominju u troparima. Ovaj je kanon remek djelo kršćanske liturgijske poezije. Budući da u vrijeme posta uvijek padne i svetkovina Blagovijesti presvetoj Bogorodici, ustalio se od davnina običaj da se u subotu petog tjedna Velikoga posta svečano pjeva Akatist presvetoj Bogorodici, pa se ta subota naziva Akatistova subota. Treba spomenuti da su subote u Velikom postu, i to prva ili mesopusna, zatim druga, treća i četvrta subota tzv. zadušne subote kada je služba za pokojne. One su „dušni dani“ kada se moli i služi Liturgija za sve pokojne te pohađa grobove. I ovo je uklopljeno tematski u Veliki post jer je i milosrđe prema našim pokojnima u vidu molitve i sjećanja također kršćanska krepost. U zadnjem tjednu posta tekstovi časoslova tj. Velikoposnog trioda već pjevaju o uskrišenju Lazara jer sve ide prema Lazarovoj suboti, suboti pred Cvjetnicu tj. pred Nedjelju ulaska Gospoda u Jeruzalem. Tako je i ovo jedna logična slika na kraju tolikoga napora i askeze jer nam pred oči stavlja smisao svega, a to je uskrsnuće i život kojega nam Gospod Isus Krist donosi. Ljepotu Velikoposnog trioda teško je opisati. Treba ga doista moliti i doživjeti. Izuzetno je bogat. Tako dok postimo tijelom, Crkva nam daje mogućnost da do mile volje nasitimo dušu. Evo, za

17

kraj jedne stihire, iz Večernje srijede četvrtog tjedna Velikoga posta: Upao sam jadnik među razbojnike vlastitih misli. Razum mi je oplijenjen a ja okrutno pretučen. Duša mi je sva izranjena i, lišen kreposti, ležim gol nasred puta života. Vidjevši me u teškim mukama i misleći da su mi rane neizlječive, svećenik se okrenuo, pravo me nit ne pogledavši; levit pak, ne mogavši podnijeti dušeubojitu moju mučninu, ugledavši me prijeđe na drugu stranu puta. Ali ti, Kriste, Bože moj, koji si došao ne iz Samarije već iz tijela Marijina, udijeli mi ozdravljenje i izlij na me svoju veliku milost, jer si Čovjekoljubac!

podđakon Livio Marijan Zagreb, veljača 2013.